Nova
Nisam baš bio presrećan, ali ko još uvažava šta mislimo mi matorci, kad su Mirini i moji unuci, odmah po dolasku u Beograd izrazili želju da im majka kupi karte za “Belgrade music week” na Ušću. Bili u nedelju, kad su nastupali “otkazani od subote”, Coby, Devito, Relja i ljubimica okolnih šiparica Senadah, malo se razočarali što izvesni Voyage nastupa tek u ponedeljak, pa su zbog njega sinoć na istom mestu odslušali šta im poručuju Crni Cerak, Desingerica, Ema, Lacku i Nucci, izvin’te me ako sam štogod pogrešio od tih zvučnih imena… Nije me mrzelo da malo pregledam tekstove “hitova” tog Mihajla Veruovića zvanog Vojaž, pri čemu mi je posebnu pažnju privukao post-refren pesme “Tango”, koja u prvi mah deluje bezazleno i nas starije pomalo podseća na nezaboravnu scenu iz filma “Miris žene” i čuveni ples Al Paćina i Gabrijele Anvar.
A onda kreće ono zbog čega se valjda klinci toliko “lože” na ovog još malo pa 24-godišnjaka: “Sa mojom braćom slavim (Ale, ale); O kako dobro radiš (Ale, ale); I samo da smo zdravi (Ale, ale); Mi bogati i mladi (Ale, ale)!” Pa još jednom sve to isto… Filozofija trenutka, sad i odmah, uz obavezno “brate” i navijačke poklike… ali, kako rekoh, ko još uvažava šta mislimo mi matorci, koji smo kao generacija zasrali sve što smo mogli, od zakasnelog uvođenja višestranačja, od “ratova u kojima nismo učestvovali”, od preternog gledanja kroz prste “pobednicima” sa kraja prošlog veka, od “Velike Srbije” do svega ovoga što još malo pa deceniju i po imitira život u razvaljenoj, rasprodanoj, pokradenoj i nebitnoj državici… * * * Možda baš zbog toga, da nas nekako uteše i odobrovolje, unuci su nam poslali video zapis od nedelje uveče kad su svi oko njih, u proseku tu negde petnaest, šesnaest… skandirali ono što se u zemlji Srbiji najglasnije čuje na utakmicama košarkaša “Partizana”, ali ne i u direktnim prenosima na “Areni”… To me podsetilo na neke demonstracije od pre sedam godina, kad nismo ni slutili da će umesto “stop krvavim košuljama” doći vreme krvavih ruku i razbijenih glava, ja tada bio u Dubaiju a moja Mira mi slala zvučne zapise sa beogradskih ulica. Nova