Neka je razlika samo u osnovnim kategorijama, jedni su „sportisti“, drugi su bolesnici… Ovi prvi, ne priznajući da su i sami bolesni, misle da koliko toliko vladaju situacijom, jer, bože moj, znaju fudbal, košarku, naučili pravila tenisa, američkog fudbala, nešto im bejzbol ne ide, ali uz dobrog komentatora pogodiće makar broj poena… Pa ili igraju sitno na puno, veliki broj mečeva i kombinacija sa malim kvotama, ili propadaju u suprotnom smeru, sve na jedan meč, eventualno dva, o kojima oni znaju sve, i kog trenera vara žena, i ko s kim u timu ne govori, i ko mora nešto da napravi i koga baš briga jer ima bolji dogovor za sledeći prelazni rok, i ko je kome nešto dužan iz neke prethodne sezone… To znanje valja pretvoriti u imanje, na sve ili ništa, obično bude ovo drugo… Jer, uvek neki idiot nešto promaši u poslednjem minutu, uvek neka budala izgubi loptu u čistoj kontri, kao da se sve zamerilo protiv njihovih dojava i konstrukcija… Sede oni tako satima, bleje u telefone, bajaju da se za neku utakmicu zamrači ekran i tako najavi promena koju čekaju, uvek im fali taj jedan gol, to pola koša, jedan par, jedan uslov… Tu i tamo popiju neko pivo, čisto da opravdaju sebe kako su tu društva radi a ne zbog klađenja i para, da zavaraju drogu u oba smera… Ili kad slave povremeni dobitak, give me five, čestitaju jedni drugima kao da su oni zabili te golove ili „trice“, ili kad psuju, urlaju jer nešto nije došlo, a onda zna se opklada za vađenje koja nikad ne prolazi, možda i zbog toga što je na već pomenuti posleponoćni bejzbol… Oni drugi, bolesnici, kockaju se sa automatima, a u stvari beskonačno ponavljaju refren poznate pesme „Killing time“ skandinavske glumice Albe August: „Samo stojim ovde, ubijam vreme, to traje i traje, usput ostavljam sebe iza sebe…” I nikako da stignu do strofe u kojoj je pitanje šta nije u redu sa mnom?