godine Caci je član Udruženja kniževnika Srbije.Monografija „Maraton“, kako priređivači navode, knjiga je „o književniku koji je stvorio u spomenare jedinstvene spomenike onima koji su pisali i koji pišu istoriju srpskog teatra“.„Ovo je knjiga o pesniku i ljubavi, o odanosti svom pozivu, vernosti glumačkoj porodici, Ovo je knjiga o dobrom duhu pozorišta, izuzetnom partneru, sakupljaču snova i uspomena, zaljubljeniku glumačke alhemije, ponosu svoje lepe i teške profesije, o velikom i retkom dragom kamenu u svetu glume i umetnostima, o gospodinu glumcu Milanu Caciju Mihailoviću.“Rečeno je i da monografija „Maraton“ ima nekoliko poglavlja.U poglavlju „O sebi“ Caci piše o važnim trenucima iz svog života, od rođenja do danas; u poglavlju „O njemu“ čitamo ono što su o Caciju zapisali glumci, reditelji, dramski pisci, kritičari, poneki profesor, lekar, pesnik, novinar.U poglavlju „O njima“ prikupljeni su tekstovi o ljudima o kojima je Caci pisao u LUDUS-u, Teatronu, Politici, Razvitku, u Povelji itd.U poglavlju „Za njih“ su pesme.Sledi poglavlje „Knjige“ gde su recenzije pesnika, kritičara, dramskih pisaca, novinara o Cacijevim knjigama.Poglavlje „Uloge“ obuvata podatke o preko hiljadu uloga.Teatrolog i pozorišni kritičar Aleksandar Saša Milosavljević rekao je da je Caci poznat, razume se, kao glumac, ali i kao glumac koji piše o drugima, ali tako da ništa o sebi ne kaže.Portret na koricama je Foto:Bratimir Panić„Svi mi kad pišemo o drugima, uglavnom, pišemo o sebi“, rekao je Milosavljević, ističući da on ne zna nikoga ko je pisao o drugima, kao što je to Caci često i ustrajno činio u spomenarima, a ko je uspeo da o sebi ništa ne kaže ili barem da se drži skroz u pozadini i u senci, i da scenu, u ovom slučaju literarnu, prepusti onima koji su tema njegovih tekstova.Kada je, kako je rekao, došlo vreme da Caci piše o sebi, napisao je knjigu u kojoj nas kao u svakoj starovremenskoj literaturi uvodi o priču o sebi pišući o svojoj porodici iz koje je potekao i koja je uticala na njega.„A onda piše i o svojoj porodici, o svojoj supruzi, sinovima, unučićima i tek onda nas uvodi u ono što je tema njegovog života a to je pozorište. Piše o tome kako se zarazio glumom, kako je recitovao, kako je ulazio kroz ta tek malo odškrinuta vrata u svet glume.