Mene uvek trgne – danima se zaboravim – kad mi neki stranac, s kojim sam postao prijatelj, pa se više ne libi da bude iskren, i kaže mi: Beograd nije lep grad, ružan je. I stane da mi priča onu stereotipnu priču da Beograd nije kao ostali evropski gradovi, kao da je meni stalo da Beograd bude „kao ostali evropski gradovi“ – najzad šta to znači? – onda mu govorim o našem nebu, ni u jednom gradu nije toliko nad njim i oko njega razmahnuto, nadire sa dna gotovo svake ulice, o našim vodama, u dnu svoje svesti uvek vidim ogromno jezero pod Beogradom, o svetlosti, o našim vetrovima, o olujama koje uzbudljive, uzburkane zavese oblaka, pljuskova, munja i gromova, sručuju od Zemuna na Beograd, kao najlepše romantične pesme. Danas