I prvo što je mislio da treba naznačiti, i to odmah i rekao, bilo je to, dakle, da je lepota toliko različita, i neuhvatljiva, da ne kažemo nesaznatljiva, po tome što ona nema u sebi ništa od onoga što nije ona sama, zapravo, da ima u sebi i nešto drugo, jer ne može da se stvori, da opstane i da živi na ničemu, već na nečemu pogodnom, ali što ona zanemaruje, potiskuje, ako ne baš sasvim, a ono toliko dovoljno da se fenomen lepote uspostavlja iznad, preko toga, prevazilazeći ga, transformišući ga, dajući mu drugi oblik, drugu formu, i sve drugo, drugu sadržinu, drugi smisao, drugu vrednost i relevanciju, drugu suštinu, drugo biće. A to znači, po toj istoj logici Imanuelovog kritičkog mišljenja, punoletnog mišljenja, samostalnog i samosvesnog, da se taj novi fenomen, to jest, lepota ipak može saznavati iznutra, iz nje same, imanentno njoj samoj, realizovanoj u njoj samoj, u njenoj estetskoj delotvornosti, onako kako se ta delotvornost jedino potvrđuje, a koja je međutim vrlo složena i podrazumeva više aktera, više različitih sposobnosti, i više procedura. Novosti