Novi talasČudo se dogodilo!Trebalo je doista imati hrabrosti i talenta pa se uhvatiti u koštac sa rekreacijom kultnog francuskog filma „Do poslednjeg daha“ i još ga predstaviti na Kroazeti!I kad se još zna da je to učinio jedan Amerikanac, podvig je tim veći!U svom najnovijem filmu, „Novi talas „/ Nouvelle Vague, Ričard Linklejter uranja u mitologiju nastanka „Do posednjeg daha“ / À bout de soufflé.I to čini sa osmehom, igrom i ogromnom dozom šarma.Film je i omaž i komedija karaktera; duhovit, autoironičan, pun sitnih gegova, intelektualnih dosetki i ljubavnih tenzija koje paraju kadar jednako kao i stara Leica kamera.Linklejter prikazuje ključne figure tog doba, uključujući Godarda (Guillaume Marbeck), Džin Siberg (Zoey Deutch), Žan Pol Belmonda (Aubry Dullin) i Fransoa Trifoa (Adrien Rouyard), kroz portrete koji oživljavaju njihovu energiju i kreativnost.Film istražuje i tenzije iza kulisa, poput sukoba između Godara i producenta Georgesa de Beauregarda, osvetljavajući složenost umetničkog stvaranja u revolucionarnom periodu.Nisu zaboravljene ni Šabrolova lula, Godarove naočari, Belmondov šeširić, Džin Siberg baletanke i frizura a la garcon.Inspirisani i nadahnuti američki sineasta se ne boji da bude razigran – njegov Godar mrmlja, blefira i luta u potrazi za smislom umetnosti, dok Siberg i Belmondo vode beskonačne dijaloge o životu, cigaretama i kadrovima.Ovaj pitak, lagan i gledljiv film se istovremeno podsmeva i divi svojim junacima, ne idealizujući ih, već ih prikazujući kao mlade ljude sa neutaživom žudnjom za promenom i haosom koji je nužan deo svakog stvaranja.„Nouvelle Vague“ je istovremeno duhovita lekcija iz istorije filma i pravi mali kabare snova – zabavan, šarmantan i pun one Linklejterove neopipljive topline, koja svaki njegov film čini ljudskijim, čak i kada govori o revoluciji.Ovoga puta filma.Hrabre nove autorkefoto EPA-EFE/MOHAMMED BADRAU svom rediteljskom debiju glumica Kristen Stjuart donosi adaptaciju memoara Lidije Juknavič, stvarajući film koji je istovremeno intiman i neukrotiv.„The Chronology of Water“ prati Lidijin put kroz traumu, seksualno oslobađanje i umetničko samootkrivanje, prikazujući njenu borbu za pronalaženje glasa u svetu koji često guši žensku ekspresiju.Radnja filma kreće od trenutka kada mlada plivačica, suočena s porodičnim nasiljem i gubitkom novorođenčeta, beži iz tradicionalnih okvira i kreće putem autodestrukcije, eksperimentisanja i umetnosti – tragajući za sobom kroz razne oblike pobune.Imogen Poots u ulozi Lidije pruža snažnu i transformativnu ulogu, dok Stjuart koristi fragmentisanu naraciju, 16mm film i disonantni zvučni dizajn kako bi dočarala psihološki haos i emocionalnu intenzivnost.„The Chronology of Water“ nije samo film o traumi; to je umetnički čin otpora, koji potvrđuje Stjuart kao hrabru novu autorku u savremenom filmu.foto EPA-EFE/MOHAMMED BADRAU svom drugom dugometražnom filmu, „Renoir“, japanska rediteljka Chie Hayakawa donosi intiman i lirski prikaz odrastanja jedanaestogodišnje devojčice Fuki u predgrađu Tokija 1987. Danas