Međutim, ovi primamljivi procvat brzo blede, jer se film smešta u ritmove koji podsećaju na Serebrenjikovljev najnoviji pokušaj (agitatorski biografski film "Limonov: Balada"), u kojem je političko samo ukras ličnog, a ne njegov deo lošeg. "U najvećem delu, "Nestanak Jozefa Mengelea" šepa između Mengeleovih stintova u raznim zemljama Južne Amerike – pre svega, u nacistički nastrojenoj Argentini pod Huanom Peronom, i na kraju u vojno kontrolisanom Brazilu – od 50-ih do 70-ih. Film, na ovaj način, nudi nagoveštaje o ovekovečenju fašističke misli tokom 20. veka, bolno se približavajući stvaranju poente jer se čini da se norme razbijaju daleko u pozadini (obično, preko radio emisija)", piše Adlaka, pa dodaje: "Umesto da ove činjenične tačke služe kao pozadina za istraživanje Mengelea, one postaju u prvom planu do tačke da poduzimaju bilo kakav osećaj sveobuhvatne teme, a kamoli filmsku fluidnost između epoha." "Film gestikulira ka novoj složenosti, ali..." Film je najmoćniji tokom svog kratkog pohoda na Mengeleovu nacističku prošlost, smatra ovaj filmski kritičar, uzimajući oblik retkih scena u boji predstavljenih kao zrnati, celuloidni snimci koje su snimili sami nacisti: "Vesela okrutnost sadržana u ovim slikama je potpuno uzburkana i čini neophodnu osnovu za kasnije trenutke starijeg, odbeglog Mengelea koji je primoran da se suoči sa svojim mučnim nedelima. Blic