„Da se vidi da li si ubačeni element.“Ispostavilo se da niko ne zna ko je „čovek zadužen za izjave“, samo je jedna žena pretpostavila da je to Miloš Pavlović, glavni student koji želi da uči.„Rečeno mi je da ne smem nikakve novinare da puštam“, kaže redar na ulazu u glavni kamp „Ćacilenda“, Pionirski park, umesto odgovora na pitanje ko je taj „čovek zadužen za izjave“ i kako mu ući u trag.Foto: Danas/Željko BošnjakovićPosle malo nagovaranja, pokušao je da pronađe nekog govorljivog i okrenuo je par brojeva.„Niko mi se ne javlja na telefon od ovih, najbolje dođi kasnije popodne, pa možda bude neko koristan“, rekao je redar, a jedan od ljudi koji nastanjuju Pionirski park mu je u prolazu dobacio:„Opa Miki, ti se od sinoć nisi pomerio.“„Aa, pa mora da se radi“, odvratio mu je redar.Iako je redaru rečeno da novinare ne pušta, bez problema se prošetao kroz izvorni „Ćacilend“.U centru Pionirskog parka istaknut je veliki transparent na kome piše „Srbija UJEDINJENJE Srpska“, okolo su posedali neki ljudi obučeni u odeću sa kamuflažnim, militarnim motivima, ali sa sigurnošću se može tvrditi da nemaju veze sa pravom vojskom.Iz jednog šatora istrčalo je nekoliko momaka, znatno ispod proseka godina ljudi koji se danas mogu videti u kampu, ali opet stariji od prosečnog studenta.Tapkali su košarkašku loptu, orni da odigraju koji basket na plastičnom košu postavljenom na jednom betonskom proširenju.Trenutak kad se dalo pomisliti „nisu ovi ljudi toliko loši, i nije ovo toliko zlo kakvim ga predstavljaju“, ali trenutak kratko traje.Jedna devojka otvara vrata nekoliko Toi Toia poređanih sa strane parka bližoj ulici Kneza Miloša, proverava kakvo je stanje i, po svemu sudeći, svaki je neupotrebljiv.O stanju Toi Toi toaleta možda najbolje govori postupak jednog pripadnika Interventne jedinice policije koji je, pored toliko poljskih WC-a, odlučio da nađe neki grm.Starija gospođa, koja po svemu sudeći nije stanovnik kampa, pokušava da nađe izlaz iz lavirinta šatora.„Kuda ja da izađem!?“ povikala je besno nekoliko puta u pravcu vašeg reportera i nekoliko policajaca.„Morate skroz tamo, levo ka onim belim šatorima“, odgovorio joj je reporter Danasa.„Kuda više skroz, ne znam gde je levo, ne može više ovako“, odvratila je slučajna prolaznica i uzela besno da korača preko trave ne bi li sebi nekako prekratila put do izlaza.U pokušaju da napravi prikladne slike i snimke, reporter Danasa je sprečen od strane onižeg, ali „nabijenog“, starijeg muškarca bez kose i sa srebrnom kajlom oko vrata.„Nije dozvoljeno da se slika kamp, sad ćeš da obrišeš to što si slikao“, rekao je gospodin sa kajlom, paleći cigaretu veoma jeftinog brenda i sa veoma malom količinom katrana.Na pitanje ko to zabranjuje da se slika kamp, kao što to obično i biva, nije dao nikakav odgovor.Vadeći telefon iz džepa i nespretno balansirajući cigaretu, upaljač i paklicu slabih i jeftinih cigara u jednoj ruci, zapretio je da će pozvati nekakvo obezbeđenje.Izgleda da je on u kampu bio zadužen za to da pazi ko slika i snima, pa se uzbudio jer je konačno dobio priliku da bude koristan studentima koji žele da uče.Obezbeđenja je zaista bilo, samo nije sigurno da li ih je gospodin sa kajlom pozvao ili su se slučajno obreli tu.Nisu uspeli odmah da shvate ko je slikao i kome to treba oduzeti telefon, a i činilo se da ovog što lovi fotografe po parku i ne shvataju previše ozbiljno.Tako je reporter iskoristio priliku da se ćutke odalji sa lica mesta, dok se iza dalje čuo žamor i pitanje: „Ko je bre slik’o?“Zanimljivo je to da je nekoliko stranaca, reklo bi se negde sa područja jugoistočne Azije, slikalo kamp, ali njima niko ništa nije rekao — verovatno ne žele da u svet šalju ružnu sliku o Srbiji, a i Vučić svakako stalno priča da su Kinezi naši veliki prijatelji i braća.Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Danas