Završava se već sedmi mesec od pada nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu i početka studentskih protesta širom Srbije, podstaknutih ovom velikom tragedijom, a možda još i više oklevanjem vlasti da preduzme odlučne korake, utvrdi ko za nju snosi odgovornost i bude osuđen.Blokaderi su najčešće protestovali po našim ulicama, trgovima i putevima i tako na duže ili kraće vreme sprečavali građane da obavljaju svoje uobičajene poslove i po utvrđenom redu.Studenti su, protestujući, obišli više puta Srbiju uzduž i popreko, njihovi biciklisti odvezli su se u Strazbur, a trkači-maratonci otrčali u Brisel, i jedni i drugi sa istim ciljem: da zvaničnicima EU kažu (sve se nešto plašim da oni to ne znaju) šta se i kako radi Srbiji.Nije teško shvatiti što svi političari na vlasti (u čemu prednjače AV i AB) sa velikim prezirom i mržnjom govore o blokaderima („imaju para ko pleve, stiže im iz Evrope“, „obojena revolucija“, „strani plaćenici“, uobičajene su njihove mantre), ali dosta je i običnih ljudi koji negoduju zbog studentskih protesta.Zbog toga što im oni za kraće ili duže vreme – utiču na normalan svakodnevni život.Što i nije netačno ako zaborave da im je takav već godinama, samo što to često i ne primećuju.Čini mi se da potpuno razumem njihov gnev i nemam šta da dodam.