Article-cluster size (# of articles)
new weight
old weight
lower/upper
Articles count
Total similarity
Avg. similarity
Total chr length
Sentence # average
Sentence # variation
76
8.45
12.89
33.39/2.54
76.00
10.41
0.14
5593.00
1.00
0.00
All clustering variants
Old ranking - len = 76
97 ■ 0.99/0.01 ■ 8 ■ 182.2
Best clustering variants
97 0.99/0.01 8 182.2
06:40 h
  • Komša i On krenuli su na časove gitare, Radio Beograd je već uveliko puštao popularnu muziku, Džentlmeni su bili na naslovnim stranama…Love & Peace je došao i u Jugoslaviju i to socijalističku, pojavio se prvi prevod „Malog princa“, čitala se poezija ruskih avangardista, Kenedi je bio ubijen, tamo negde vodio se Vijetnamski rat, u Homolju se još uvek ispiralo zlato, fićom se putovalo na Jadransko more, turisti uglavnom Česi, farmerke se kupovale na Zelenjaku, vozom do Kopra pa lokalnim busom do Trsta, Ponteroso…Vlada Divljan, klinac iz porodice geologa, lep kao princ Valijant, nestašniji od drugih, maštao je da bude gitarista, odličan đak, hvatao na osmeh i pamet, nije ni sanjao da će postati i ostati pravi Džentlmen jugoslovenskog rokenrola.U Dom sindikata se išlo na džez koncerte, roditelji ne Beogradsko proleće, monumentalna zgrada na tadašnjem Trgu Marksa i Engelsa otvorila je svoju salu i za FEST, tu su se publici poklanjale velike holivudske zvezde.Mrak, prvi taktovi „Retko te viđam sa devojkama“… brat gleda svojim veselim okicama, osećaj neizmerne tuge, suze se skupljaju u uglovima usana, danas mu je rođendan, a već deset godina je negde među zvezdama.Praši NVO bend, nižu se hitovi Idola, Vladine reči, rifovi „Imala je snažnije ruke nego ja, noću sam joj čitao A. Fadejeva“ ona je već radila, ja sam studirao, postao inženjer geologije, završio kao konsilijer u Sidneju.Tako ti je to, moja sekice, voleo je da mi kaže dok me je učio kako se pije, viski sa ledom pre ručka, čaša vina uz ručak i konjak sa kafom za kraj, ne znam kojim čudom nismo postali alkoholičari.Nemirnog duha, obožavatelj žena, spreman na svaku zajebanciju, talentovan za grimase, u večitom neredu prostora kojim se kreće uspostavljao je red u sebi, mir u mislima i opuštenost prema životu.Nije bilo lako gledati sve te divne devojke, kojih se nije ni sećao, kad me grle i kažu ”a gde je Vlada”, doći će i on, on već uveliko u svom fići vozi neku drugu na Kopitarevu gradinu u garsonjeru na poslednjem spratu.Žurke po Beogradu su tih osamdesetih bile naše diskoteke, splavovi klubovi, kafane su se zatvarale u 11, besni konobari zatvarali šank odmah posle 10.Lutali smo gradom i čekali dojavu adrese na koju ćemo se nepozvani uputiti, domaćine nismo poznavali a gosti su bili, kako bi Sarajlije rekli, naša raja.Država u kojoj smo rasli raspadala se po svim šavovima, nema benzina, par-nepar tablice, kafa, deterdžent na bonove, sve to nas savršeno nije zanimalo, mi smo bili navučeni na muziku, Paradu albuma, Dobre vibracije Slobe Konjovića na Studiju B, čitali Džuboks, pili kapućino u Gradskoj kavani na Stradunu, spavali u vrećama na dubrovačkim plažama i postali popularni, taman toliko da možemo da putujemo, probamo leviske i kupimo nove starke, Calvin Clain parfem One.Vlast nas je ostavila da na miru stvaramo dok se nije čulo „Maršal je moj bog“, pa još omot sa ikone, pustili su na kraju i to, komisija za šund je polako otišla u istoriju komunističke dogovorne ekonomije.Iz stanova naših dedova otišli su useljeni oslobodioci iz ’45. i sve je mirisalo da ćemo postati deo Evropske unije.Ništa se nije pametno dogodilo, počeo je rat, raščišćavanje računa iz doba revolucije, Broz je bio mrtav, ovi posle nisu umeli ništa drugo sem da zapucaju, muzika je postala kombinacija turskog ritma i zavijanja izvođača.Mi smo i dalje čekali nove ploče, sad CD-ove, Bouvija, Stinga, U2…U tamo nekoj zemlji kengura Đivke je učio za inženjera zvuka, mi smo ostali u malim grupicama u svojim mansardama da dočekamo XXI vek…Opet kataklizma.NATO bomdardovanje, ovoga puta on sa bebom i ženom u Beču, odvajkada drugi centar srpske kulture, najbolja destinacija da se preživi još jedno ludilo korumpirane vlasti.Odnesen tuđom voljom i dalje u haosu oko sebe, savršenom miru u sebi, ostvaruje se kao porodičan čovek, gleda kako mu sin igra fudbal i tenis, u sobici stvara neke od svojih najboljih pesama i doživi presudu, bolest ga je odnela, a još toliko toga nije stigao da objavi.Sve je negde ostalo u kompu, u video zapisima, u srcima njegove porodice.Onaj mali iz Buč Kesidija peva sa Vladinom energijom i bojom, podilaze me žmarci, Gile podiže publiku na noge, levo i desno dva profesora Sale i Boris, gitare Magic bush i u sredini, nateran da bude frontmen, Zdenko, čvrst i jak iako je njemu najteže od kada nema komše.Publika džentlmenska, konačno su svi ustali, pevaju, znaju sve reči, to je muzika uz koju su se zaljubljivali, to je ta emocija koju i oni znaju samo nisu umeli da je pretvore u pesme koje će pevušiti nekom na uvce.Fotografije sa bine udaraju u srce, toliko lepote, mladosti spakovane u dva sata koncerta, bend praši, u bekstejdžu Divljanovo omiljeno Džek Denijels i tamjanika i brdo kisele vode, činija sa ledom i staklene čaše.Marko Đorđević napravio film „Iza osmeha“, biće premijera na Beldocsu.Plamene zore bude nas iz sna, raz, dva, tri maljčiki… konjec.Rusku literaturu smo mnogo čitali i nikad nismo naučili ruski, gledali holivudske filmove i naučili engleski, francuski su nas terali ali sem “amore” nismo zapamtili, ta generacija je sebi samoj bila dovoljna, salonska druženja, more i skromne potrebe, da se dobro pojede i popije i što više zeza, to su bile vrednosti onih koji su umeli da osete život, da budu deo i andergraund i poš sveta, osmeh nam je otvarao sva vrata, naša intima nije nikad završila u tabloidima, čuvali smo je za sebe i svoje prijatelje.Kad padne mrak i potone se u san ne priča se šta je sinoć bilo u kafani.Pušili smo najbolje pljuge, pili najbolja pića, duvali šit, ne ovu travuljinu, i verovali da ćemo trajati dugo.Nema nas još mnogo, najbolji su otišli, ostala su njihova dela, naša sećanja i potreba da prenesemo istinu i dokažemo da je sve samo rokenrol, svi u istu drvenu pidžamu idemo na kraju života, a samo odabrani budu odneseni među zvezde.Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu.
  • Osmeh nam je otvarao sva vrata: Dubravka Marković o Vladi Divljanu
19:30 h 25-May-2025
  • Rekao je šta je imao da kaže. Ovogodišnji predstavnik Srbije na Evroviziji Princ od Vranje, iako na najvećoj muzičkoj evropskoj smotri nije imao sreće da se plasira u finale, iskustio je slast pobede na domaćem izboru.
  • ◉ "Od mene NIJE MOGLO BOLJE" Princ od Vranja puca od samopouzdanja - Zapušio usta svima koji misle da je doživeo debakl na ESC
21:00 h 23-May-2025
  • Jelena Tomašević večeras održava svoj veliki solistički koncert u Sava Centru kojim će obeležiti 20 godina od početka karijere.
  • Jelena Tomašević Sava Centar
13:07 h
  • Mlada pevačica u usponu, Tea Bilanović, za kojom trenutno lude baš svi, pojavila se sinoć na otvaranju bašte restorana u Skadarliji i izazvala pometnju.
  • Tea Bilanović žestoko odgovorila na odluku Nede Ukraden
11:51 h
  • Svoj prvi nastup u Beogradu imaće u četvrtak, 11. septembra u Novoj Zappa Barci.
  • Multitalentovani američki muzičar John Maus premijerno stiže u Srbiju
10:30 h
  • Tri godine posle spektakularnog koncerta kojim su obeležili 40 godina rada, legendarni Partibrejkersi će napokon ponovo nastupiti pred beogradskom publikom na velikom koncertu 31. maja na otvorenom prostoru Luke Beograd.
  • Partibrejkersi ponovo sviraju u Beogradu
09:46 h
  • Korektnost, iskustvo i profesionalnost mi nalažu da pre svega objavim je za večeras (petak, 23. maj) zakazan koncert grupe “Heroji” u “Dansing sali” Doma omladine Beograda, kako se taj prostor nazivao osamdesetih godina prošlog veka, kad je i ovaj art rok ansambl bio veoma popularan.
  • Piše Ivan Mrđen: Ne može svako da bude heroj
07:20 h
  • Na održanom koncertu „Naše veče“ u izvođenju glumca i pevača Ivana Bosiljčića,proglašen je 100.000 gledalac koncerta koji je po svemu sudeći osvojio srca gledalaca širom regiona.
  • Proglašen 100.000 gledalac koncerta "Naše veče" Ivana Bosiljčića: Pogledajte kako je bilo na spektaklu
06:40 h
  • Komša i On krenuli su na časove gitare, Radio Beograd je već uveliko puštao popularnu muziku, Džentlmeni su bili na naslovnim stranama…Love & Peace je došao i u Jugoslaviju i to socijalističku, pojavio se prvi prevod „Malog princa“, čitala se poezija ruskih avangardista, Kenedi je bio ubijen, tamo negde vodio se Vijetnamski rat, u Homolju se još uvek ispiralo zlato, fićom se putovalo na Jadransko more, turisti uglavnom Česi, farmerke se kupovale na Zelenjaku, vozom do Kopra pa lokalnim busom do Trsta, Ponteroso…Vlada Divljan, klinac iz porodice geologa, lep kao princ Valijant, nestašniji od drugih, maštao je da bude gitarista, odličan đak, hvatao na osmeh i pamet, nije ni sanjao da će postati i ostati pravi Džentlmen jugoslovenskog rokenrola.U Dom sindikata se išlo na džez koncerte, roditelji ne Beogradsko proleće, monumentalna zgrada na tadašnjem Trgu Marksa i Engelsa otvorila je svoju salu i za FEST, tu su se publici poklanjale velike holivudske zvezde.Mrak, prvi taktovi „Retko te viđam sa devojkama“… brat gleda svojim veselim okicama, osećaj neizmerne tuge, suze se skupljaju u uglovima usana, danas mu je rođendan, a već deset godina je negde među zvezdama.Praši NVO bend, nižu se hitovi Idola, Vladine reči, rifovi „Imala je snažnije ruke nego ja, noću sam joj čitao A. Fadejeva“ ona je već radila, ja sam studirao, postao inženjer geologije, završio kao konsilijer u Sidneju.Tako ti je to, moja sekice, voleo je da mi kaže dok me je učio kako se pije, viski sa ledom pre ručka, čaša vina uz ručak i konjak sa kafom za kraj, ne znam kojim čudom nismo postali alkoholičari.Nemirnog duha, obožavatelj žena, spreman na svaku zajebanciju, talentovan za grimase, u večitom neredu prostora kojim se kreće uspostavljao je red u sebi, mir u mislima i opuštenost prema životu.Nije bilo lako gledati sve te divne devojke, kojih se nije ni sećao, kad me grle i kažu ”a gde je Vlada”, doći će i on, on već uveliko u svom fići vozi neku drugu na Kopitarevu gradinu u garsonjeru na poslednjem spratu.Žurke po Beogradu su tih osamdesetih bile naše diskoteke, splavovi klubovi, kafane su se zatvarale u 11, besni konobari zatvarali šank odmah posle 10.Lutali smo gradom i čekali dojavu adrese na koju ćemo se nepozvani uputiti, domaćine nismo poznavali a gosti su bili, kako bi Sarajlije rekli, naša raja.Država u kojoj smo rasli raspadala se po svim šavovima, nema benzina, par-nepar tablice, kafa, deterdžent na bonove, sve to nas savršeno nije zanimalo, mi smo bili navučeni na muziku, Paradu albuma, Dobre vibracije Slobe Konjovića na Studiju B, čitali Džuboks, pili kapućino u Gradskoj kavani na Stradunu, spavali u vrećama na dubrovačkim plažama i postali popularni, taman toliko da možemo da putujemo, probamo leviske i kupimo nove starke, Calvin Clain parfem One.Vlast nas je ostavila da na miru stvaramo dok se nije čulo „Maršal je moj bog“, pa još omot sa ikone, pustili su na kraju i to, komisija za šund je polako otišla u istoriju komunističke dogovorne ekonomije.Iz stanova naših dedova otišli su useljeni oslobodioci iz ’45. i sve je mirisalo da ćemo postati deo Evropske unije.Ništa se nije pametno dogodilo, počeo je rat, raščišćavanje računa iz doba revolucije, Broz je bio mrtav, ovi posle nisu umeli ništa drugo sem da zapucaju, muzika je postala kombinacija turskog ritma i zavijanja izvođača.Mi smo i dalje čekali nove ploče, sad CD-ove, Bouvija, Stinga, U2…U tamo nekoj zemlji kengura Đivke je učio za inženjera zvuka, mi smo ostali u malim grupicama u svojim mansardama da dočekamo XXI vek…Opet kataklizma.NATO bomdardovanje, ovoga puta on sa bebom i ženom u Beču, odvajkada drugi centar srpske kulture, najbolja destinacija da se preživi još jedno ludilo korumpirane vlasti.Odnesen tuđom voljom i dalje u haosu oko sebe, savršenom miru u sebi, ostvaruje se kao porodičan čovek, gleda kako mu sin igra fudbal i tenis, u sobici stvara neke od svojih najboljih pesama i doživi presudu, bolest ga je odnela, a još toliko toga nije stigao da objavi.Sve je negde ostalo u kompu, u video zapisima, u srcima njegove porodice.Onaj mali iz Buč Kesidija peva sa Vladinom energijom i bojom, podilaze me žmarci, Gile podiže publiku na noge, levo i desno dva profesora Sale i Boris, gitare Magic bush i u sredini, nateran da bude frontmen, Zdenko, čvrst i jak iako je njemu najteže od kada nema komše.Publika džentlmenska, konačno su svi ustali, pevaju, znaju sve reči, to je muzika uz koju su se zaljubljivali, to je ta emocija koju i oni znaju samo nisu umeli da je pretvore u pesme koje će pevušiti nekom na uvce.Fotografije sa bine udaraju u srce, toliko lepote, mladosti spakovane u dva sata koncerta, bend praši, u bekstejdžu Divljanovo omiljeno Džek Denijels i tamjanika i brdo kisele vode, činija sa ledom i staklene čaše.Marko Đorđević napravio film „Iza osmeha“, biće premijera na Beldocsu.Plamene zore bude nas iz sna, raz, dva, tri maljčiki… konjec.Rusku literaturu smo mnogo čitali i nikad nismo naučili ruski, gledali holivudske filmove i naučili engleski, francuski su nas terali ali sem “amore” nismo zapamtili, ta generacija je sebi samoj bila dovoljna, salonska druženja, more i skromne potrebe, da se dobro pojede i popije i što više zeza, to su bile vrednosti onih koji su umeli da osete život, da budu deo i andergraund i poš sveta, osmeh nam je otvarao sva vrata, naša intima nije nikad završila u tabloidima, čuvali smo je za sebe i svoje prijatelje.Kad padne mrak i potone se u san ne priča se šta je sinoć bilo u kafani.Pušili smo najbolje pljuge, pili najbolja pića, duvali šit, ne ovu travuljinu, i verovali da ćemo trajati dugo.Nema nas još mnogo, najbolji su otišli, ostala su njihova dela, naša sećanja i potreba da prenesemo istinu i dokažemo da je sve samo rokenrol, svi u istu drvenu pidžamu idemo na kraju života, a samo odabrani budu odneseni među zvezde.Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu.
  • Osmeh nam je otvarao sva vrata: Dubravka Marković o Vladi Divljanu
Danas

Komša i On krenuli su na časove gitare, Radio Beograd je već uveliko puštao popularnu muziku, Džentlmeni su bili na naslovnim stranama…Love & Peace je došao i u Jugoslaviju i to socijalističku, pojavio se prvi prevod „Malog princa“, čitala se poezija ruskih avangardista, Kenedi je bio ubijen, tamo negde vodio se Vijetnamski rat, u Homolju se još uvek ispiralo zlato, fićom se putovalo na Jadransko more, turisti uglavnom Česi, farmerke se kupovale na Zelenjaku, vozom do Kopra pa lokalnim busom do Trsta, Ponteroso…Vlada Divljan, klinac iz porodice geologa, lep kao princ Valijant, nestašniji od drugih, maštao je da bude gitarista, odličan đak, hvatao na osmeh i pamet, nije ni sanjao da će postati i ostati pravi Džentlmen jugoslovenskog rokenrola.U Dom sindikata se išlo na džez koncerte, roditelji ne Beogradsko proleće, monumentalna zgrada na tadašnjem Trgu Marksa i Engelsa otvorila je svoju salu i za FEST, tu su se publici poklanjale velike holivudske zvezde.Mrak, prvi taktovi „Retko te viđam sa devojkama“… brat gleda svojim veselim okicama, osećaj neizmerne tuge, suze se skupljaju u uglovima usana, danas mu je rođendan, a već deset godina je negde među zvezdama.Praši NVO bend, nižu se hitovi Idola, Vladine reči, rifovi „Imala je snažnije ruke nego ja, noću sam joj čitao A. Fadejeva“ ona je već radila, ja sam studirao, postao inženjer geologije, završio kao konsilijer u Sidneju.Tako ti je to, moja sekice, voleo je da mi kaže dok me je učio kako se pije, viski sa ledom pre ručka, čaša vina uz ručak i konjak sa kafom za kraj, ne znam kojim čudom nismo postali alkoholičari.Nemirnog duha, obožavatelj žena, spreman na svaku zajebanciju, talentovan za grimase, u večitom neredu prostora kojim se kreće uspostavljao je red u sebi, mir u mislima i opuštenost prema životu.Nije bilo lako gledati sve te divne devojke, kojih se nije ni sećao, kad me grle i kažu ”a gde je Vlada”, doći će i on, on već uveliko u svom fići vozi neku drugu na Kopitarevu gradinu u garsonjeru na poslednjem spratu.Žurke po Beogradu su tih osamdesetih bile naše diskoteke, splavovi klubovi, kafane su se zatvarale u 11, besni konobari zatvarali šank odmah posle 10.Lutali smo gradom i čekali dojavu adrese na koju ćemo se nepozvani uputiti, domaćine nismo poznavali a gosti su bili, kako bi Sarajlije rekli, naša raja.Država u kojoj smo rasli raspadala se po svim šavovima, nema benzina, par-nepar tablice, kafa, deterdžent na bonove, sve to nas savršeno nije zanimalo, mi smo bili navučeni na muziku, Paradu albuma, Dobre vibracije Slobe Konjovića na Studiju B, čitali Džuboks, pili kapućino u Gradskoj kavani na Stradunu, spavali u vrećama na dubrovačkim plažama i postali popularni, taman toliko da možemo da putujemo, probamo leviske i kupimo nove starke, Calvin Clain parfem One.Vlast nas je ostavila da na miru stvaramo dok se nije čulo „Maršal je moj bog“, pa još omot sa ikone, pustili su na kraju i to, komisija za šund je polako otišla u istoriju komunističke dogovorne ekonomije.Iz stanova naših dedova otišli su useljeni oslobodioci iz ’45. i sve je mirisalo da ćemo postati deo Evropske unije.Ništa se nije pametno dogodilo, počeo je rat, raščišćavanje računa iz doba revolucije, Broz je bio mrtav, ovi posle nisu umeli ništa drugo sem da zapucaju, muzika je postala kombinacija turskog ritma i zavijanja izvođača.Mi smo i dalje čekali nove ploče, sad CD-ove, Bouvija, Stinga, U2…U tamo nekoj zemlji kengura Đivke je učio za inženjera zvuka, mi smo ostali u malim grupicama u svojim mansardama da dočekamo XXI vek…Opet kataklizma.NATO bomdardovanje, ovoga puta on sa bebom i ženom u Beču, odvajkada drugi centar srpske kulture, najbolja destinacija da se preživi još jedno ludilo korumpirane vlasti.Odnesen tuđom voljom i dalje u haosu oko sebe, savršenom miru u sebi, ostvaruje se kao porodičan čovek, gleda kako mu sin igra fudbal i tenis, u sobici stvara neke od svojih najboljih pesama i doživi presudu, bolest ga je odnela, a još toliko toga nije stigao da objavi.Sve je negde ostalo u kompu, u video zapisima, u srcima njegove porodice.Onaj mali iz Buč Kesidija peva sa Vladinom energijom i bojom, podilaze me žmarci, Gile podiže publiku na noge, levo i desno dva profesora Sale i Boris, gitare Magic bush i u sredini, nateran da bude frontmen, Zdenko, čvrst i jak iako je njemu najteže od kada nema komše.Publika džentlmenska, konačno su svi ustali, pevaju, znaju sve reči, to je muzika uz koju su se zaljubljivali, to je ta emocija koju i oni znaju samo nisu umeli da je pretvore u pesme koje će pevušiti nekom na uvce.Fotografije sa bine udaraju u srce, toliko lepote, mladosti spakovane u dva sata koncerta, bend praši, u bekstejdžu Divljanovo omiljeno Džek Denijels i tamjanika i brdo kisele vode, činija sa ledom i staklene čaše.Marko Đorđević napravio film „Iza osmeha“, biće premijera na Beldocsu.Plamene zore bude nas iz sna, raz, dva, tri maljčiki… konjec.Rusku literaturu smo mnogo čitali i nikad nismo naučili ruski, gledali holivudske filmove i naučili engleski, francuski su nas terali ali sem “amore” nismo zapamtili, ta generacija je sebi samoj bila dovoljna, salonska druženja, more i skromne potrebe, da se dobro pojede i popije i što više zeza, to su bile vrednosti onih koji su umeli da osete život, da budu deo i andergraund i poš sveta, osmeh nam je otvarao sva vrata, naša intima nije nikad završila u tabloidima, čuvali smo je za sebe i svoje prijatelje.Kad padne mrak i potone se u san ne priča se šta je sinoć bilo u kafani.Pušili smo najbolje pljuge, pili najbolja pića, duvali šit, ne ovu travuljinu, i verovali da ćemo trajati dugo.Nema nas još mnogo, najbolji su otišli, ostala su njihova dela, naša sećanja i potreba da prenesemo istinu i dokažemo da je sve samo rokenrol, svi u istu drvenu pidžamu idemo na kraju života, a samo odabrani budu odneseni među zvezde.Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu.

Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas. Danas

Danas

Muzika koja boli i kad leči To se najbolje vidi i u njegovom poslednjem delu „The History of sound“ – tihoj simfoniji o ljubavi i sećanju.U svom najnovijem ostvarenju, Hermanus donosi suptilnu i emotivnu priču o ljubavi, gubitku i trajnim sećanjima.„The History of Sound“, adaptacija nagrađene priče Bena Shattucka, prati Lionela (Paul Mescal) i Davida (Josh O’Connor), dvojicu studenata muzike koji tokom Prvog svetskog rata putuju po Novoj Engleskoj kako bi snimili narodne pesme.Njihovo putovanje, isprva profesionalno, postaje tiha i nežna ljubavna priča.Kroz pogled starijeg Lionela (Chris Cooper), film se pretvara u meditaciju o onome što ostaje nakon velikih emocija — sećanje, tišina i muzika.Hermanus izbegava melodramu, ostajući veran svom prepoznatljivom stilu: diskretni kadar, minimalistički dijalog i snažno oslanjanje na emocije svojih karaktera.Ali, ono što film uzdiže iznad naracije jeste muzika– slojevita, folk melodika, autentična i bolno lepa.Izbor tradicionalnih američkih pesama iz tog perioda nije puka ilustracija epohe – one su srce filma.Vizuelno, film je nestvarno lep.Zapanjujući.Kameru Jacka McKenzieja Hermanus koristi kao kist – svaki kadar deluje kao naslikan uljem, pun nežnih nijansi plave, zlatne i smeđe.Američki pejzaži nisu samo pozadina, već treći lik filma: svedok i saučesnik njihovog putovanja.Svetlost je korišćena sa pažnjom slikara – difuzna, mekana, često obavijena maglom, kao da je sam film snimljen kroz filter sećanja.U tom spoju: muzike koja boli i kad leči, i slike koja se pamti i kada nestaje, „The History of Sound“ postaje jedno od najlepših, najnežnijih filmskih iskustava koje je Kan ove godine pružio.Vizuelno i dramaturški impresivan film – sofisticiran u svojoj strukturi, izuzetno precizan u tonu, sa glumačkim ostvarenjima koja odišu suptilnošću.Ipak, uprkos svojoj nespornoj lepoti, filmu na momente nedostaje ono što bi ga učinilo istinski nezaboravnim – strast.Emotivna distanca među likovima, iako verovatno namerna, ostavlja publiku u ulozi tihog posmatrača, umesto da je uvuče u oluju unutrašnjih svetova koje prikazuje.Fascinacija ostaje intelektualna, ali ne i visceralna.Iranski film otporafoto EPA-EFE/GUILLAUME HORCAJUELOU svom najnovijem ostvarenju „Romeria“ (što na španskom znači hodočašće) Carla Simón zatvara svoju intimnu trilogiju o porodici, započetu filmovima „Estiu 1993“ i „Alcarràs“.Ovaj film predstavlja najambiciozniji i najemotivniji deo ciklusa, istražujući ličnu i kolektivnu prošlost kroz oči mlade heroine.Radnja prati Marinu, osamnaestogodišnju devojku iz Barselone, koja 2004.

godine putuje u Vigo kako bi otkrila istinu o svojim biološkim roditeljima, koji su preminuli tokom epidemije heroina i side u Španiji osamdesetih godina.Vođena dnevnikom svoje majke, Marina se suočava s porodičnim tajnama, stidom i ćutanjem koje je oblikovalo generaciju.Simón vešto kombinuje realistički pristup sa oniričnim i simboličkim elementima, stvarajući atmosferu koja podseća na san.Kroz korišćenje više jezika — španskog, katalonskog, galicijskog i francuskog – film oslikava bogatstvo kulturnog identiteta i složenost porodičnih veza.Za vizuelni aspekt filma i prelepe kadrove Galicije sa maglovitim pejzažima i svetlosnim nijansama zaslužna je direktorka fotografije Helene Louvart.Muzika Ernesta Pipoa diskretno prati naraciju, doprinoseći emocionalnoj dubini filma.Zvuci tradicionalne muzike i tihi tonovi stvaraju atmosferu koja podseća na uspomene i izgubljeno vreme.Lucie Garcia je u ulozi Marine izuzetna—tiha, ali snažna, prenoseći duboke emocije bez preterane dramatizacije.Njen susret sa prošlošću postaje univerzalna priča o potrazi za identitetom i pomirenju sa porodičnim nasleđem.Romería nije samo film o ličnoj potrazi, već i o kolektivnom sećanju, o generaciji pogođenoj bolešću i zavisnošću, i o tišini koja je ostala nakon njih.Simón ovim filmom ne samo da zatvara jedno poglavlje svoje karijere, već i snažno otvara vrata novim pričama koje čekaju da budu ispričane.foto EPA-EFE/CLEMENS BILANSaeed Roustaei, poznat po filmovima „Leila’s Brothers“ i „Just 6.5“, donosi novu emotivnu dramu koja istražuje kompleksnost porodičnih odnosa i borbu za pravdu.„Woman and Child“ prati Mahnaz, 40-godišnju udovicu i medicinsku sestru, koja se suočava s buntovnim sinom Aliyarom i planira novi brak sa Hamidom.Porodične tenzije kulminiraju tokom veridbe, kada tragičan incident menja tok njihovih života, primoravajući Mahnaz da se suoči s izdajom i gubitkom, i krene u potragu za pravdom.Roustaei vešto prikazuje borbu žene protiv patrijarhalnog društva koje joj uskraćuje osnovna prava, uključujući i pravo da bude majka.Film je snimljen u Iranu uz zvaničnu dozvolu, što je izazvalo kontroverze među iranskim nezavisnim filmskim stvaraocima koji su ga optužili za propagandu.Roustaei je odbacio ove optužbe, ističući da je film oblik „kina otpora“ i da prikazuje ženu koja se suprotstavlja muškarcima i društvu koje joj oduzima prava.Parinaz Izadyar kao Mahnaz i Paymana Maadija kao Hamida donose dubinu i autentičnost likovima, a ovo delo samo potvrđuje Roustaeijev status kao jednog od najvažnijih glasova savremenog iranskog filma.Prikaz urbanog Kairafoto EPA-EFE/CLEMENS BILANU svom desetom filmu prikazanom u glavnoj konkurenciji u Kanu, Žan-Pjer i Lik Darden ostaju verni svom prepoznatljivom stilu, ali ga istovremeno osvežavaju novim pristupom.„Jeunes mères“ prati pet tinejdžerki — Jessicu, Perlu, Julie, Ariane i Naïmu — koje žive u domu za mlade majke u Liègeu.Suočene s izazovima ranog majčinstva, siromaštvom i društvenom marginalizacijom, ove mlade žene traže put ka boljoj budućnosti za sebe i svoju decu.Film je snimljen u rekordnom roku od 38 dana, što je rezultat intenzivnih priprema i proba koje su prethodile snimanju.Ova efikasnost nije umanjila dubinu i autentičnost priče, naprotiv, omogućila je Dardeneovima da zadrže svoju karakterističnu dokumentarističku estetiku, dok su istovremeno uneli svežinu u svoj rad.„Jeunes mères“ je film koji ne traži pažnju glasnim scenama, već je osvaja suptilnošću i emocionalnom iskrenošću.To je delo koje ostaje sa gledaocem dugo nakon odjavne špice, poput tihe pesme koja odzvanja u srcu.„Aisha Can’t Fly Away“ je prvi egipatski film u poslednjih devet godina koji je uvršten u selekciju Izvestan pogled na festivalu u Kanu.Film je razvijan uz podršku brojnih međunarodnih filmskih laboratorija i festivala.Morad Mostafa, poznat po kratkom filmu „I Promise You Paradise“, u svom dugometražnom debiju kombinuje dokumentaristički realizam s elementima magičnog realizma.Film koristi tihu, kontemplativnu naraciju i intimnu kameru kako bi prikazao svakodnevicu i borbu migranata u Egiptu, nudeći jedinstvenu perspektivu na migracijsku krizu.Priča prati Aishu, 26-godišnju sudansku imigrantkinju koja radi kao negovateljica u četvrti Ain Shams u Kairu gde živi velika zajednica afričkih migranata.Suočena s rastućim tenzijama između lokalnih bandi i migrantske zajednice, Aisha se nalazi u opasnoj situaciji kada joj jedan od gangstera ponudi zaštitu u zamenu za ličnu uslugu.Dok pokušava da balansira između posla, ličnih odnosa i pretnji iz okruženja, Aisha se suočava s unutrašnjim i spoljnim demonima koji prete da je slome.„Aisha Can’t Fly Away“ predstavlja snažnu i emotivnu priču o borbi, identitetu i opstanku, pružajući uvid u živote onih koji se često nalaze na marginama društva.Treba istaći autentičan prikaz urbanog Kaira i snažnu glumu Buliane Simon, koja u svojoj prvoj ulozi donosi duboku i emotivnu interpretaciju Aishe.Sutra o dva poslednja autora – Joakimu Triru i Keli Ričard i njihovim delima. Danas